Koliko CO₂ nastane prije nego što se zgrada uopće otvori?

Koliko CO₂ nastane prije nego što se zgrada uopće otvori?

Kada govorimo o održivoj zgradi, prva asocijacija najčešće je energija. Koliko će objekat trošiti, koliko je dobro izolovan, koliko energije treba za grijanje i hlađenje. Sve su to važna pitanja. Ali ona počinju tek onda kada je zgrada već tu.
Dio njenog ugljičnog otiska nastao je mnogo ranije – dok su se proizvodili beton, čelik, staklo, aluminij i drugi materijali, dok su transportovani do gradilišta i ugrađivani u objekat.

Koliko zapravo CO₂ nastane prije nego što zgrada uopće počne da se koristi?

Odgovor na to pitanje postaje sve važniji. Prema najnovijem izvještaju UN Environment Programmea za 2025–2026, zgrade i građevinski sektor povezani su s oko 37% globalnih emisija CO₂ i gotovo 50% ukupne svjetske eksploatacije materijala. Istovremeno, polovina zgrada koje će postojati 2050. godine tek treba biti izgrađena ili obnovljena. To praktično znači da veliki dio uticaja koji će ovaj sektor imati u narednim desetljećima još nije određen.

Još zanimljivija slika dolazi iz Evropske unije. Nova gradnja čini tek oko 1% ukupne površine postojećeg fonda zgrada, ali je povezana s približno 18% njegovih ukupnih emisija kroz životni ciklus. Građevinski otpad i otpad od rušenja istovremeno čine oko 40% otpada koji nastaje u EU./p>

Upravo zato se održivost više ne posmatra samo kroz račun za energiju. Sve više se prati cijeli život zgrade: od proizvodnje i transporta materijala, preko gradnje i korištenja, do održavanja, zamjene pojedinih elemenata, demontaže i onoga što s tim materijalima ostaje nakon nekoliko desetljeća.

Tu se otvara i jedno mnogo praktičnije pitanje: Kada zgrada završi svoj prvi životni ciklus, jesu li materijali koji su u nju ugrađeni otpad ili resurs koji se može ponovo koristiti?

To više nije samo tema stručnih konferencija i istraživanja. Evropska unija je 2026. uspostavila zajednički okvir za izračunavanje life-cycle Global Warming Potentiala (GWP), odnosno uticaja zgrade na globalno zagrijavanje tokom njenog cjelokupnog životnog ciklusa. Od januara 2028. taj će se podatak morati izračunavati i prikazivati u energetskom certifikatu za nove zgrade veće od 1.000 m², a od 2030. zahtjev će se odnositi na sve nove zgrade.

Na prvi pogled, riječ je o još jednom tehničkom pokazatelju. U stvarnosti, promjena je mnogo šira. Ako emisije povezane s materijalima i gradnjom postanu mjerljive i uporedive, tada i izbor materijala dobija novu dimenziju. Uz cijenu, izgled i tehničke performanse, sve značajnije postaje koliko je resursa i energije bilo potrebno za njegovu proizvodnju, koliko dugo može ostati u funkciji i šta se s njim može uraditi nakon toga.

Za arhitekte, projektante i investitore to je posebno važno jer se veliki dio tih odluka donosi veoma rano, dok je zgrada još nacrt ili digitalni model. Izbor konstrukcije, količina materijala, odnos punih i transparentnih površina, način spajanja elemenata ili mogućnost njihove kasnije zamjene mogu izgledati kao detalji projekta. Njihove posljedice, međutim, mogu ostati ugrađene u objekat narednih 30, 50 ili više godina.

Zato održivost sve manje izgleda kao provjera koju treba napraviti na kraju projekta. Ona se pomjera prema njegovom početku – u trenutak kada još postoji dovoljno prostora da jedna odluka bude zamijenjena boljom.

Dugo smo dobru zgradu procjenjivali prema tome koliko će energije trošiti kada bude završena. U godinama pred nama sve češće ćemo morati znati i nešto drugo: kakav je trag ostavila da bi uopće bila izgrađena.

Post by admin